Božićna vilija

Poslijepodne i večer uoči Božića u Istri su nazivali „božićna vilija/bilija“, što dolazi od latinskog „vigilia“, a znači bdijenje. U Istri su seljani odlazili na „božićnu biliju“ blagoslivljati kuće i sve drugo što su imali osim kuće. Navečer su zajedno molili i bili na polnoćki, a za Božić bi se na svečanom ručku okupila samo šira obitelj.

Tradicionalna kuhinja u božićno vrijeme

Večer prije Božića, na „viliju“, Istrijani su jeli posna jela, bezmesne maneštre, fritule, zelje, palentu, ribu i bakalar, kelj s češnjakom i fritule od kvašenog tijesta s grožđicama pečene u ulju. Za božićni ručak priuštili su si i ostala svečana jela, prije svega svinjetinu, jer je bilo vrijeme kolinja, i malo bolji kruh, „poprtnak“, koji je dobio ime po tome što je bio prekriven „prtom“ (krpom) jer je morao trajati do blagdana Sv. tri kralja. Poznati su bili i „bovški krafi“, to su knedle punjene suhim voćem, kruškama, dunjama i jabukama.

Klek i kartolina

Jaslica u istarskim selima nije bilo jer si ih nisu mogli priuštiti. Jaslice su imale samo crkve i poneka bogatija građanska kuća. Seljani su najčešće imali „kartolinu“, odnosno klasičnu razglednicu s motivima svete obitelji, koju bi stavili na lijepo mjesto na kredencu ili u vidljiv kut s raspelom, koje su ukrasili zelenilom. Za božićno drvce odrezali bi klek i okitili ga suhim kriškama jabuke, kruške, kakija, dunje ili naranče te orasima i karamelama. Svaka kuća obvezno bi zapalila „lumin“, tekuću svijeću kućne izrade, napravljenu od domaćeg ulja pomiješanog s vodom, s fitiljem utaknutim u komadić pluta.

Velika važnost blagoslova

Na Badnjak se obitelj okupila kako bi otac mogao upaliti vatru na koju bi stavili blagoslovljenu maslinovu grančicu koja je lijepo mirisala. Majka je tada s tom grančicom i posudicom s blagoslovljenom vodom obišla sve prostore u kući i izvan kuće. Pritom se molila krunica i pjevale su se božićne pjesme. Mještani su vjerovali da će im takav blagoslov donijeti dobru žetvu i štititi ih od zla. Dan nakon Božića, na dan sv. Stjepana, mještani su na misu donosili na blagoslov sol koja se davala stoci i služila za konzerviranje mesa jer je prije Božića bilo kolinje.

„Portoni“ okićeni zelenilom

Na Badnjak su vlasnici kuća kitili ulaze u kuće, tzv. portone na istarskom dijalektu, zelenilom, točnije maslinovim, lovorovim i ružmarinovim grančicama. To zelenilo trebalo je otjerati zle duhove.

Svjetlo tinjajućeg panja

Večer uoči Božića na ognjište se stavljala hrastova cjepanica, odnosno božićni panj koji je tinjao i tako neprekidno svjetlucao. Neki su mu žrtvovali i jelo i piće. Valvasor u svojim djelima tako spominje da je „dao panju punu žlicu od svakog povrća ili juhe i komadić svakog drugog jela“. Paljenje božićnog panja/cjepanice trebalo je pomoći oslabljenom zimskom suncu i dati mu toplinu. Simbolizirao je nadmoć svjetla nad tamom, zimom, zloćom i zlom, pobjedu dobra nad zlim, a time i Isusovo rođenje.

Tepežnica“ na zadnji dan u godini

Predvečer na Silvestrovo bili su obredni obilasci koji su se u Istri nazivali „tepežnica“ (lagano udaranje nekoga šibom). Pretpostavlja se da je to u spomen na Herodov pokolj dječaka u Betlehemu. Tako su „tepežniki“ tijekom obrednog obilaska kuća lagano udarali ukućane šibom ili bičem, čime su trebali prenijeti životnu snagu na čovjeka. Ako bi kuću posjetio „tepežnik“ koji je bio dijete, trebalo mu je nešto darovati. Neki su „tukli“ i trsove u vinogradu za dobar urod.

Koledski napjevi

Još jedan skupni obredni obilazak kuća, ovaj put u skupini pjevačkog zbora koji je za Novu godinu išao od kuće do kuće i pjevao prigodne koledske napjeve te raznosio veselu melodiju po cijelom selu.

Gatali su i molili za dobru ruku

Nekad davno nisu poznavali doček Nove godine kakav mi danas poznajemo. Na Silvestrovo su tradicionalno gatali. Na prvi dan nove godine, sve do Sv. tri kralja, djeca su išla od kuće do kuće moleći za „dobru ruku“, što je značilo da žele dobru žetvu. Mještani su posjetitelje darivali orasima, lješnjacima, bademima, narančama, suhim smokvama, rogačima i drugim delicijama. U znak zahvale djeca su uzvikivala: „Buh dej hlete več!“, što je značilo: „Daj Bože dogodine više.“